Nisam nastala u znoju ljubavi za jednu noc, kazivano mi je , da su me dugo cekali,
jednog septembra u jutarnjim casovima, sto opet nije svojstveno meni, probila sam zivot
osmehom, nisam plakala, pricala mi je majka, vec sam nekako po sluzbenoj duznosti otvorila oci, i isto tako udahnula zivot..
Nisam slutila da nemam lozinku za njega, pa sam utrcala u njega kao pokisao putnik u prvo
prevozno sredstvo,,
Prezirala sam lutke, pravila, price matorih da se moram cuvati, da moram ovo , ono
Mastala sam previse, pravila citave romane u glavi, o tome nikom nisam pricala , sanjala sam cudne svetove, i zelela ih doneti u javu.
Nije mi se dalo, nije se uklapalo polje lavande u cirkus domacih filmova, neke skole koju sam pohadjala , morala sam napraviti lozinku za oba sveta , da se snalazim i da mi ovaj drugi ne ukradu. Verovala sam da je samo moj , i daleko , da cu jednom vozeci kadilaka il jasuci konja vrana, pobeci od od ove monotonije, koja je bila lepa ali malo bljutava.
Danas me urnisu lozinke, za bankomat, za posao, e- postu,
i cesto se pogubim,,,
i onaj svet o kom sam mastala, i ovaj zivot ovdasnji , lep izbudljiv , i ponekad pun i bola i srece
naucili su me jedno
da jedina lozinka koju trebam, da budem ziva, jeste onaj isti luckasti osmeh iz porodilista!
Нема коментара:
Постави коментар