Ako se noćas ko đe voli
iskreno se nadam
da se ne junači
kao sto smo ja i ti
one noci kad rekosmo
dovidjenja Montenegro
teskim , prljavim vozom
odosmo u hajduke
ljubeci se
onako da sve ponizimo
sve uzdignemo
pogledom mutnim
stiskom
sto u večnost sluti
ti
sto mi iz pjesme ne izlaziš
iz srca uteče
kako nisi obećao
kako si se u pretke zaklinjo
da ćeš izdati i oca i majku
i đecu nerodjenu
samo ne ovu ženu
sto ti oko u dlan dariva
da njim gledaš nevidjeno
sad neđe postiđeno
sećas me se
grešnicom zoveš
mene od sebe otimaš
na dar
darivaš paklu
i lomači
čim sam ostaneš
čelo smračiš
svlačis me i ujedaš
i sad me evo boli
ne pitaš kako je meni
samo da osetim
da još voliš
da zube lomiš
kad me spomenu
mene ženu
sto pališ
da osvijetliš sumrake
u zoru me puštaš
Sunca zraku
da me dogori
da ni pepeo ne ostane
ali do podne
već ti falim
pa opet te eto u naše dane
i opet grižeš da boli
lazeš
da ne voliš
a cemu onda
"seen"
Нема коментара:
Постави коментар